Pocetak
Predgovor
O autoru
Foto album
Kontakt
  


Branimir Baron Brljević:
«LIKOVI MOGA DOBA»

Predgovor ANTE GAVRANOVIĆA

Kad se odjednom susretnete s 'gomilom' objavljenih razgovora s poznatim osobama iz svijeta politike, kulture, znanosti, medija ili estrade - i to objavljenih u relativno kratkom razdoblju od svega deset godina - nameće se, samo po sebi, pitanje: koliko je od tih razgovora 'preživjelo', koliko njih i s određene, iako kratke distance, nosi i danas neku poruku, koliko se ljudi uopće prisjeća tih sugovornika. Moram priznati, budući sam djelomice sudjelovao i u konačnom odabiru objavljivanja tih razgovora u ovoj knjizi, da su neki od sugovornika otišli u 'ropotarnicu povijesti', bez da su ostavili većeg traga i da ih mladi naraštaji (u što ubrajam one između 18 i 30 godina) gotovo i ne (pre)poznaju). Čak su i meni, na neki način, ostali u vrlo mutnom pamćenju, uglavnom u slabom ozračju. S druge strane, stavovi i ideje pojedinaca 'preživjele' su, i danas su svježe, politički jasne, profilirane. Vrijeme ih je možda 'izbrusilo', ali im nije promijenilo sadržaj.

Druga misao, koja zapravo prati prvu i s njom je usko povezana, izvire iz poštovanja prema autoru ovih razgovora. I to ne samo zbog činjenice da je sve to (uglavnom) obavio kao freelancer, dakle slobodni novinar (što znači da nije bio vezan uz neku redakciju), već zbog širine zanimanja za tematiku, odabira sugovornika do kojih se ne dolazi na lagan način, iskrenog novinarskog istraživačkog zanosa kojim pristupa razgovoru, smjelosti da zapitkuje i one najosjetljivije stvari, drskošću (koja ponegdje prelazi i u stvaralački bezobrazluk) kojom, uz dužno štovanje sugovornika, ne prihvaća argument autoriteta, već traži odgovore u istinskoj argumentaciji nekog čina ili djela.

Te dvije odrednice, kao prepoznatljiv stil novinara Branimira Barona Brljevića, vrlo plastično dolaze do punog izražaja u ovoj knjizi, koju je nazvao Likovi moga doba, pokušavajući i samim naslovom dati određenu distancu prema ljudima s kojima je razgovarao i događajima o kojima je razgovarao.

U samo deset godina, u vrlo dinamičnom, kontraverznom i zanimljivom razdoblju nove europske povijesti od 1991. do 2001. godine, Baron Brljević je objavio 300 razgovora. Objavljivao ih je u Globusu, Nacionalu, Gloriji, Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, Novom listu, Danasu i Privrednom vjesniku. No, veliki dio tih razgovora objavljivan je i u inozemnim listovima i časopisima. U Njemačkoj su to bili Frankfurter Allgemeine Zeitung, Die Woche, Der Spiegel i Stern. U Španjolskoj ABC i Blanco&Negro. U Austriji News, Profil i Der Standard.

Zanimljivo je pritom spomenuti da su ovi razgovori, bez obzira gdje su objavljivani, uvijek izazivali pozornost, ali i angažirani stav prema temi o kojoj se govorilo, što samim razgovorima, uz kredibilitet, daje i dodatnu dimenziju kao neprolaznom dokumentu vremena u kojem su nastajali.

Iako je dijapazon tema o kojima Baron Brljević piše vrlo širok, jedan veliki dio opusa koji je nastao u spomenutom vremenskom razdoblju, odnosi se na događanja u jugoistočnoj Europi i odnosima na Balkanu (Viktor Maier, Hans-Dietrich Genscher, Alois Mock, lord David Owen, Bernard Kouchner, Sadako Ogata, Sulejman Demirel, Ejup Ganić, Roland Dumas, Sali Berisha, Hans Koschnick), ukazuje na nepoznate detalje iz toga razdoblja (razgovor s vrhovnim atamanom kozačkih vojski Viktorom Nikolajevičem Ratijevim), pokušava približiti i suprotna stajališta da bi se bolje razumjelo motive ponašanja pojedinaca (razgovor s Dobricom Ćosićem, Kirom Gligorovim ili Alijom Izatbegovićem, pa i s Radovanom Karadžićem, na primjer). Ukazuje i na jednu drugačiju viziju buduće Europe (Mihail Gorbačov). U tri zanimljiva razgovora s visokim crkvenim dostajanstvenicima (kardinali Franjo Kuharić i Vinko Puljić te patrijarh Pavle) ukazuje na poslanstvo i ulogu crkve u suvremnim globalnim i regionalnim okvirima. U razgovorima sa srbijanskim prestolo- nasljednikom Karađorđevićem i crnogorskim Njegošem propituje alternativu autokratskom režimu, a s mađarskim piscem i političarem Istvanom Csurkom antisemitizam novoga doba.

Mnogi ljudi, zapravo, i nisu upoznati s detaljima iz toga doba, osobito s ulogom međunarodne zajednice i stvarnim ponašanjem nekih pojedinaca, osobito kada je riječ o odnosima prema Hrvatskoj i njenoj nezavisnosti. U tom smislu ti razgovori bacaju dodatno svjetlo na stavove i događaje, približavaju sadašnjost i prošlost (Margaret Thatcher, Kurt Waldheim, Simon Wiesenthal, Edward Heath, Manfred Woerner), nameću neka nova razmišljanja i upućuju na gubitak romantizma u našim razmišljanjima o ponašanju upravo te međunarodne zajednice (Tadeusz Mazowiecky). No, vraćaju nas i u sferu čvrstog pragmatizma i potrebne realnosti da bi se u tom 'svijetu interesa' snalazili i postizali ono čemu smo u Hrvatskoj uvijek težili: kulturnom identitetu i političkoj slobodi (Savka Dabčević-Kučar, Perez Shimon, Adam Michnick, Todor Živkov, J�rg Haider). U razgovoru s istaknutim slovenskim ekonomistom (Mencinger) pokušao je dokučiti gdje su nastale bitne gospodarske razlike u postsocijalističkom razdoblju dviju susjednih zemalja.

Baron Brljević je čovjek širokog interesa za kulturu. Obrazovan, načitan, erudita i poliglot, pun osobnih dojmova s brojnih putovanja svijetom, sugovornik istaknutih mislilaca i književnika (Ivan Supek, Siegfried Lenz, Susan Sontag, Gyorgy Konrad, Bogdan Bogdanović, Ismail Kadare, Vjekoslav Kaleb, Radoslav Katičić, Hera Lind, Fulvio Tomizza), mnogih zvijezda najvećih svjetskih opernih kuća (Dragica-Carla Martinis, Luciano Pavarotti, Placido Domingo, Montserrat Caballe, Dunja Vejzović), sjajnih umjetnika (Cata Dujšin-Ribar, Dušan Džamonja, Ivan Lacković-Croata, Josip Vaništa), poznata lica filmskih ekrana i kazališnih pozornica (Dagmar Koller, Hanna Schygulla, Shirley McLaine, Melina Mercouri, Marika Roekk, Bianca Jagger, Sarita Montiel, Sophia Loren, Arnold Schwarzenegger, pa Ante Babaja, Emir Kusturica), sportskih asova (Nikola Pilić, Željko Mavrović), on se gotovo nikada nije bavio ili zaustavljao na efemernim pitanjima intime, što je danas preraslo u dominantni stil. Pokušavao je u tim razgovorima približiti čovjeka i njegovo djelo, prikazati odnos prema stvaralaštvu i motive koji čovjeka-umjetnika, bez obzira na užu specijalnost, privlače tom poslu i pozivu. Razgovor s Leni Riefenstahl, na primjer, vraća nas u jednu epohu u kojoj šire sagledavamo okvire u kojima se mogla dogoditi nacistička pošast, pa prenijeti i u kulturni život.

Opis te atmosfere, koji neodoljivo podsjeća na sve ono što jednoumlje može donijeti nekom narodu, višeslojna je pouka opasnosti koje se kriju u grubom nacionalnom populizmu.

U (pr)ocjeni novinarskog opusa Branimira Barona Brljevića treba naglasiti i dio koji je najvećem dijelu njegovih poštovalaca, a posebno njegovih neistomišljenika potpuno nepoznat: - uz to što je sjajan novinar i vrhunski profesionalac - on je i doktor filozofije (što spominje vrlo rijetko, ali uvijek s neprikrivenim ponosom), koji je svoj postdiplomski studij završio kod jednog od najistaknutijih intelektualaca druge polovine 20. stoljeća, prof. J�rgena Habermasa na slavnom Goetheovu sveučilištu. To je svakako utjecalo i na njegov ukupni svjetonazor, način pristupa sugovorniku i temi, ali mu je davalo i povećani stupanj sigurnosti u nastupu i pripomoglo da ostvari onaj potrebni (novinarski i autorski) odmak, svodeći svoje sugovornike na tezu 'da su samo ljudi od krvi i mesa'. To mu je u najvećem dijelu tih razgovora omogućilo potrebnu dozu (samo)kritičnosti, koja u spoju istinske osobne zainteresiranosti i novinarske prodornosti daje svakom razgovoru onu potrebnu dopunsku dimenziju.

Već sam u početku izrazio svoje poštovanje čovjeku koji je sve te razgovore objavio, spominjući ga kao novinara-slobodnjaka. U intimnom razgovoru reći će mi da mu je, na samom početku, uzor bila proslavljena talijanska novinarka Oriana Fallaci, koja je imponirala razgovorima s najuglednijim ili najistaknutijim ljudima toga doba. No, razmišljajući o svojoj (bitno nepovoljnijoj) poziciji, Baron Brljević je shvatio da iza sebe nema moćnu mašineriju koja obavlja potrebne pripreme, koja se brine o putovanjima i svemu onome što velika Fallaci nikada nije morala raditi. Zbog toga kao da i idejno rješenje naslovnice ove knjige, što ga je izradio dizajnerski dvojac Bruketa-Žinić, želi poručiti osobito mladom čitatelju: za uspjeh ne treba mnogo više od običnog diktafona. I čvrste volje. Gdje je volja, tu je uvijek i put.

U jednom novinskom razgovoru s njim objasnio je način na koji dolazi do svih tih velikih imena politike, kulture, novinarstva, sporta, estrade:
"Činjenica je da je i u svjetskim razmjerima neobično, rekli su mi mnogi novinari iz stranih redakcija, da baš ja dobivam tako ekskluzivne materijale. No, ja sam tijekom proteklih godina stvarao prijateljstva (sa sadašnjim predsjednikom Vlade Srbije Đinđićem, na primjer, bio je na postdiplomskom studiju u Frankfurtu) i poznanstva širom Europe. I ja se u početnoj fazi služim posve uobičajenim postupcima, kao i svi drugi novinari. Prvo uvijek faksom pošaljem molbu na koju redovito nitko ne odgovori. Onda, uz molbu, pošaljem i nekoliko svojih reprezentativnih članaka. Nadalje, nastojim da moje molbe budu napisane na savršenom jeziku osobe od koje tražim intervju, što nije teško jer se služim svjetskim jezicima. Uza sve to, temeljito se pripremam za svaki razgovor, nastojim saznati sve moguće pojedinosti o osobi koju želim intervjuirati, a služim se i nizom, kod nas gotovo zaboravljenih vještina�.

Baron Brljević reći će ponešto i o društvenom značenju novinara. Novinar je vani ravnopravni partner i sugovornik, a ne samo transmisija njihovih stavova i misli. U domaćim okvirima novinar niti ima tu poziciju, niti ga sugovornici tako doživljavaju. Jasno, imao je i on svojih nelagoda, primjerice intervju sa Simonom Wiesenthalom (koji ga je osporio) ili s Ismailom Kaderom (koji ga je zatajio). Iako takvi događaji ostavljaju trag na novinaru, oni su nelagodni, ali ipak samo sastavni dio javnoga života. A život novinara ide dalje...

Čovjeku kojem veliki Mihail Gorbačov u iskrenom prijateljskom zagrljaju kaže: "Pozdravljam Vas, Baron Brljević; čovjeku koji majku Arnolda Schwarzeneggera, Aureliju, poljupcem u ruku podsjeća na bečke kavalire s početka 20. stoljeća; čovjeku koji se povremeno sastaje s Aloisom Mockom, pa čak s njim i konzultira; čovjeku koji se srdačno pozdravlja sa 'starim znancima' poput Edwarda Heatha ili Hans-Dietricha Genschera, ne treba posebna preporuka: on si ju je sam stvorio.

Ova knjiga je mali mozaik toga uspjeha, koji će ostati zabilježen ne samo po visokom profesionalnom dometu, prodornosti i nemalom odjeku u inozemstvu, već i po upornosti ovog rijetkog mavericka* u novijoj povijesti hrvatskog novinarstva da dokraja ostane neovisan.

Ante GAVRANOVIĆ

*maverick=nežigosano tele; u prenesenom smislu neovisna osoba, koja se neda svrstati ni u jednu grupu.
(Webester´s Seventh New Collegiate Dictionary,1971)